Cetvrti deo

#1
11.
Dok je jahao ka crkvici valovi sumnje povremeno su plavili Frančeskov um, čineći upitnim njegovu odluku da se nađe sa ludim Tomom. Da li je pogriješio, i da li je sasvim pogrešno protumačio duboke unutarnje doživljaje koji su ga nagnali da krene put šume i pećine u kojoj je sklopio ugovor neizvjesnog ishoda, i to sa osobom čije ime ne bi smio ni spomenuti za obiteljskim stolom... Nije znao, povremeno je sumnjao, ali negdje u dubini odluka je bila donesena, činilo mu se možda i prije nego što je svjesno promišljao o njoj.
Podnevno Sunce isijavalo je žar i ispijalo i posljednju kap svježine iz trave i zemlje. Frančesko sjede u hlad crkvice, osluškujući šuštanje lišća u obližnjim krošnjama, nalik na molitve za hladovinom i povečerjem. Dan je bio neuobičajeno vruć za Asisi.
Naslonjen na zid crkvice koju je htio obnoviti, Frančesko je pokušavao proniknuti u to šta će se desiti kada završi taj posao, šta će, uistinu, biti drugačije? Odgovor nije sa sigurnošću znao, i kuda dalje, nakon toga, nije bio u stanju odgovoriti...
„Ovdje ima puno posla“, glas ga prenu iz razmišljanja. Toma je stajao sa južne strane crkvice, zagledan u urušeni krov. „Ali zidovi nisu loši, nešto će se i moći uraditi...“
Toma je bio sam, očevidno je došao pješice, i samo jedna stara pletena torba visila mu je sa desnog ramena. On svoj duboki, postojani pogled spusti na Frančeska i osmijeh mu se raširi licem poput plime.
„Da uđemo pa da pogledamo“, reče.
Tomini i Frančeskovi koraci zazvoniše uglačanim podom crkvice. Frančesko pogleda u raspelo na zidu i grudima mu, poput mreškanja vode, prođoše titraji nejasnog uzbuđenja. U svijesti mu je lebdjelo sjećanje na doživljaj koji je imao kada je prvi put ušetao u ovaj stari i urušeni hram, iako sada više nije bio u tom istom stanju svijesti kao tog dana. Ipak, i samo prisjećanje na taj doživljaj negdje duboko u njemu probudilo bi nešto od tog iskustva, i bez obzira bio on vedar i odmoran ili sjetan i umoran, tek naspavan ili glave što sama pada k jastuku, bio on među ljudima ili na osami livade, samo sjećanje na to iskustvo i svjesnost koju je tom prilikom stekao izmamilo bi mu osmjeh na usne. Duboko unutar sebe bio bi savršeno miran i spokojan, bez obzira šta se u tom trenutku dešavalo sa njim ili oko njega. Sada, dok je posmatrao raspelo, i dok pred njegovim očima nisu plesale nikakve vizije, ispuni ga taj osjećaj mira i spokoja i neodređeni osjećaj da ipak čini pravu stvar.
„Evo“, reče on, „to je taj hram. Obnovićemo ga, dati posvetiti i ponovo predati na službu Bogu i ljudima... Trebaće nam dosta drveta, i crijepa... i žbuke...“
„Žbuka kojom mi gradimo“, reče Toma, više kao za sebe, i dalje pažljivo razgledajući rubove gdje se zidovi spajaju sa krovom, „jeste bratska ljubav...“
„Šta to znači?“ upita Frančesko.
„To znači da je cijeli svijet jedna porodica“, odvrati Toma.

12.
Dogovor sa Tomom bio je prilično jednostavan. Frančesko je trebao od lokalnih graditelja kupiti tačno određene vrste i količine materijala i kamena neophodnog za gradnju, i platiti Tominim radnicima za sječu i obradu drveta koje će se koristiti za obnovu krovne konstrukcije... Takođe, trebao je obezbijediti hranu i vodu za radnike. Toma i njegovi suradnici imali su sve potrebne klesarske i druge alatke, i jedini Frančeskov zadatak na gradilištu bio je da odjaše do grada ukoliko nešto ustreba, te da pomaže u nošenju kamena i drveta, miješanju žbuke i sličnim radovima, ali to je više bilo samo zato jer je Frančesko želio i na taj način učestvovati u obnovi crkvice, ne samo svojim novcem. Želio je uložiti i fizički rad, iako je većinu vremena provodio pored Tome, koji je između davanja više nego konkretnih uputa radnicima većinu svojih razgovora vodio u enigmatskim izrekama. Vidjelo se da se razumije u proces gradnje, i Frančesko se zanimao nije li Toma nekada bio građevinar...
„Ja sam bio klesar“, reče Toma, „pravio sam crkvice poput ovih, ali i mnogo veće... bio sam majstor zidar“.
Iako je krovna konstrukcija tražila kompletnu obnovu, temelji i zidovi crkvice bili su dobro očuvani. Činilo mu se da za klesare tu i nije bilo tako mnogo posla, kao za drvodelje, koji su morali praviti grede, i precizno ih uklapati u krovnu konstrukciju koja će nositi crijep. Radnika nije bilo mnogo, Frančesko ih nikada nije izbrojao više od dvanaest u jednom trenutku, i bar polovina njih došla bi na gradilište već prije zore, prije nego što pristignu i Frančesko i Toma. Radovi bi počeli ubrzo nakon što dođe Frančesko, a do tada radnici bi pripremali materijal i alatke. Frančesku bi se ponekad činili kao slikari što čiste četke i miješaju boje, uronjeni u vizije još uvijek neotjelotvorene na platnu, nevidljive fizičkom oku. Toma nikad nije dolazio prije podneva.
„Majstori zidari počinju sa radom tačno u podne“, govorio bi, uz pomalo šeretski izraz lica.
Tada bi pregledao šta su njegovi šegrti uradili do tada, ispravljao ih, davao im nove upute, i nakon pauze za ručak radovi bi se nastavljali sve do predvečerja, sve dok je bilo dnevnog svjetla.
Svi radnici, Toma i Frančesko tada bi se okupili oko svjetiljke, i nakon kratke molitve arhanđelu Mihajlu koju je predvodio Toma, oni bi poput kakve pričesti pojeli ostatke hrane od tog dana i u tišini se razišli. Frančesko svom domu u Asisiju, a Toma i radnici u mrak svoje šume.


EDIT: Izmijenio sam sekciju 12. Uskoro slijedi nastavak...
Every man and every woman is a star.

Re: Cetvrti deo

#2
Zašto se Frančesko do te mere predaje i ne postavlja više pitanja, makar i glupih? Fali mu radoznalost, naivnost, nerazumevanje, bunt... Kakav je to učenik? Intuitivni deo njega se predaje svemu nepoznatom smireno i s poverenjem, ali šta je sa običnim ljudskim, nestrpljivim...? Gde je đavolak u njegovoj duši koji mu govori "iako ti to njihovo vibriranje ne deluje opasno, šta ako ipak..."?
'Many that live deserve death. And some that die deserve life. Can you give it to them? Then do not be too eager to deal out death in judgement. For even the very wise cannot see all ends.'

Re: Cetvrti deo

#3
Rua wrote:Zašto se Frančesko do te mere predaje i ne postavlja više pitanja, makar i glupih? Fali mu radoznalost, naivnost, nerazumevanje, bunt... Kakav je to učenik? Intuitivni deo njega se predaje svemu nepoznatom smireno i s poverenjem, ali šta je sa običnim ljudskim, nestrpljivim...? Gde je đavolak u njegovoj duši koji mu govori "iako ti to njihovo vibriranje ne deluje opasno, šta ako ipak..."?


Hm, interesantna primjedba! Primljeno :cvet:
Every man and every woman is a star.