Treci deo

#1
7.
Nakon više sati lutanja, Frančesko sjaha na jednom proplanku i sjede u hlad obližnjeg drveta, ne bi li se odmorio i razmislio u kojem pravcu da krene, kako bi pronašao nastambu ludog Tome.
Skoro nepomični, nebom su lebdjeli paperjasti bijeli oblaci. Vjetar je, kao eho, donosio udaljeni cvrkut ptica. Frančesko zatvori oči.
Priroda nije sebična. Vuk ne ubija iz mržnje, nego iz potrebe. Vjeverice ne sakupljaju plodove iz požude, nego zato što tako preživljavaju. A koliko samo patnje i bijede proizilazi iz ljudske mržnje i pohote? Zato je Frančesko najviše volio obitavati u prirodi, daleko od ljudi. Bog nije baš tako daleko od nas, mislio je, koliko su naše misli daleko od Njega.
Na mjestu stotinjak metara odatle, tamo gdje se stabla počinju zbližavati i činiti pravu šumu, pored nečega što bi mogao biti grm kupine, Frančesko ugleda jednostavno odjevenog muškarca.
On uhvati konja za povodac, i laganim hodom krenu u tom pravcu.
Neznanac kao da nije primjetio Frančeska. Okrenut leđima, pognut, strpljivo i polagano brao je plodove, i stavljao ih u neuglednu torbu koja mu je visila s ramena. Kada konj zafrkta, neznanac hitro poskoči, poput uplašenog zeca, i okrenu se ka Frančesku koji mu je već stajao iza leđa.
«Oprostite», reče Frančesko.
«Mir s tobom stranče», odvrati neznanac tihim i tankim glasom, i Frančesko ugleda lice mlade djevojke, rumenih seljačkih obraza, okruglog lica, ali kratke, muški podšišane kose. Oči su joj sijale znatiželjom i onom vrstom bojazni i opreza koju čovjek ima samo u šumi, pri susretu sa neznancem.
«Znaš li, dobra djevojko, kuda bih trebao krenuti da pronađem pustinjaka Tomu koji živi negdje u ovim šumama?» upita Frančesko.
Djevojka ga je samo pomno posmatrala, ne izgovarajući ni riječ, držeći u šaci pregršt malina.
Frančesko zagrabi u košulju, izvuče dukat i pruži ga djevojci.
«Zovem se Kiara», reče ona. «Pođi za mnom».
Ona se okrenu, i hitrim korakom krenu u šumu, ostavivši Frančeskovu ispruženu ruku sa novcem da visi u zraku.
8.
Kiara je hodala brzo i spretno, kao netko tko godinama živi u šumi i dobro poznaje sve njene puteve i stranputice. Frančeska je usporavalo što je morao paziti na svog konja, koji se oprezno provlačio kroz granje.
Kiara se nije osvrtala, osim jednom, kada je Frančesko značajnije zaostao u odnosu na nju. Činilo se da će, ukoliko Frančesko ne može da je prati, jednostavno otići i ostaviti ga da se sam snalazi u kom pravcu krenuti. Frančesku se nije lutalo, a djevojka je odavala utisak nekoga tko bi ga mogao odvesti tamo kuda je krenuo, te on ubrza korak, jače stegnu uzde konja, i stade grabiti naprijed, stalno održavajući u vidokrugu okruglu glavu sa tršavom smeđom kosom.
Nakon otprilike pola sata oni se nađoše na uzvisini niz koju se hukom slijevao omanji brzak. Kiara naglo skrenu ulijevo, ka nečemu što je izgledalo kao litica drvećem skrivena od pogleda ljudi, ali tu se nalazio uzani puteljak, koji se, iako je u početku išao vrlo strmo, pokaza kao put do svojevrsnog skloništa u šumi, malog platoa s jedne strane zaštićenog koso uzdignutom stijenom u kojoj se vidio ulaz u pećinu, s druge strane oštrom strminom, a s treće mnogobrojnim stablima.
Tu se nalazilo nekoliko brvnara, dobro ukomponiranih u krajolik i skoro nevidljivih nemarnom oku. Frančesko opazi i kokošinjac, i uredno složena drva za potpalu. Odjednom, kao da izranjaju iz zraka, počeše da se pomaljaju glave, muške i ženske, mlađe i starije. Kada su shvatili da je neznanac stigao zajedno sa Kiarom, oni još slobodnije izađoše iz skrovišta, i počeše upućivati znatiželjne poglede Frančesku. Sa užasom koji nije htio pokazati, Frančesko shvati da su neki od tih ljudi gubavci.
Prevarila me je, pomisli Frančesko, dovela me je u koloniju gubavaca, i vjerovatno je i ona zaražena.
Kiara stade usred tog avetinjskog naselja, pogleda u Frančeska, i samo ispruži ruku, prstom pokazujući na pećinu u stijeni. Frančesko je stajao nekoliko trenutaka, potom zaveza konja za obližnju granu, i sa zebnjom u srcu zakorači ka tamnom ždrijelu pećine.
9.
Ulazak u ždrijelo pećine činio mu se kao padanje u san. Meki pokrov tišine, svježine i mraka spustio se na njega lagano kao proljetna kiša. U nekoliko trenutaka, dok mu se oči nisu privikle na tamu, lebdio je u prostoru u kojem je sve bilo moguće. Nijedna misao nije mu prošla umom, kao da bi se u toj praznini nenadano mogla opredmetiti i postati bogohulno kopile stvaranja.
U uglu pećine, uređene kao kakva skromna soba, sa ležajem i stolom na kojem se nalazio vrč sa vodom i tanjir sa hranom, sjedio je mršav, koščat, stariji čovjek sjajnih očiju što su u tami plamtjele kao dvije žeravice. Licem mu je lebdio miran osmijeh, uokviren tršavom sijedom bradom osrednje dužine.
Kada je progovorio, bilo je to kao tok kakve ogromne, postojane rijeke koja nema potrebe da se razmeće brzinom.
«Što tebe dovodi ovamo, sine?»
Frančesko je znao da je pronašao Tomu.
10.
Toma je slušao pažljivo, mirnog lica, bez uobičajenih grimasa koje titraju po licima ljudi dok im drugi nešto saopćavaju. Svijet nije naučen da razgovara, a svi nešto nastoje izreći, nevoljni da zastanu, obuzdaju se, i saslušaju drugog. I onda kada to pokušaju, zbog vaspitanja ili društvene potrebe, onda im lice počnu plaviti grimase, osmijesi, mrštenje, tikovi, a oči vrludaju i najmanje počivaju na sugovornikovom licu, sve u nesvjesnom grču potiskivanja, u pokušaju da bar grimasom nastave pričati svoju vječitu priču, svoj vječiti unutarnji monolog, dok se iz pristojnosti pretvaraju da slušaju i razumiju osobu preko puta njih.
Frančesko je opazio da je Toma drugačiji od ljudi koje je do tada imao priliku upoznati. Grudi mu ispuni oprečni osjećaj mira i uzbuđenja u isto vrijeme.
Kada je završio svoju priču o ratu i potrebi da obnovi crkvicu u kojoj je, činilo mu se, obnovio duh nagrižen prijašnjim životom, Frančesko utihnu i nekoliko trenutaka provede gledajući se oči u oči sa Tomom. Iz džepa izvadi očevu kesu sa novcem i pažljivo je položi na sto ispred Tome.
«Iskustvo ovog svijeta je da je život nešto što se trpi», reče Toma. «A život treba živjeti, ne trpjeti».
On pruži Frančesku komad sira sa pladnja na stolu.
«Pomoći ću ti», reče. «Naći ćemo se kod crkve sutra u podne, i tvoje šegrtovanje može početi...»
Odlazeći put svog doma Frančesko je osjećao da je u cijelom tom susretu bilo nešto krajnje neobično. Tek kada je legao u krevet umom mu je prošlo ono što je bilo najneobičnije, a što nije odmah primjećivao. Na kakvo je to «šegrtovanje» Toma mislio?
Every man and every woman is a star.

Re: Treci deo

#2
Ona se zove Kiara, a ne Klara? Da promenimo naziv potforuma?

Fino za sad :rispekta:
'Many that live deserve death. And some that die deserve life. Can you give it to them? Then do not be too eager to deal out death in judgement. For even the very wise cannot see all ends.'

Re: Treci deo

#3
Rua wrote:Ona se zove Kiara, a ne Klara? Da promenimo naziv potforuma?

Fino za sad :rispekta:



Hahaha, ne, Kiara je Kiara a Klara je Klara :) dvije osobe... no, hm, mozda razmislim o promjeni Kiarinog imena, cisto da mozda ne zbunjuje ljude... Klara se pak nece pojaviti u prici jos neko vrijeme... mora Francesko prvo da sredi neke stvari sam sa sobom, a i Toma mora prvo da umre...itd. no, bice sve to napismeno vremenom :D
Every man and every woman is a star.

Re: Treci deo

#6
Potnia Theron wrote:Divno...ali kratko :( Hocemo josh! :D


Uh, hvala, no, ja bih najradije cijelu pripovijest objavio odmah kad bih mogao, nego... valja to pisati, i ako pisem brzo, bice k'o novinski izvjestaj... ako pisem da to lici na neku koliko-toliko probabvljivu prozu, onda ide sporo i u kratkim odlomcima... teska zadaca! A meni je u cijeloj ovoj pripovijesti zapravo bitnije ispricati odredjene gnosticke poduke, u formi price dati opis odredjenih gnostickih misterija, nego se baviti pricom kao pravi pisac koji uziva u jeziku i stilu cisto jezika i stila radi... znas ono, umjetnost kao svrha same sebe :deka:
Pokusacu pisati vise, ucinit cu sve sto mogu :) :cvet:
Every man and every woman is a star.

Re: Treci deo

#7
Ma ne obracaj paznju na nestrpljivu publiku, samo radi kako ti mislish da je najbolje :D


Btw, primetila sam jednu "nedoslednost" u tekstu: naime, u jednoj rechenici kazesh
Tau Elohael wrote:Na mjestu stotinjak metara odatle, tamo gdje se stabla počinju zbližavati i činiti pravu šumu, pored nečega što bi mogao biti grm kupine, Frančesko ugleda jednostavno odjevenog muškarca.


Dok, malo nize u tekstu stoji:
Tau Elohael wrote:Djevojka ga je samo pomno posmatrala, ne izgovarajući ni riječ, držeći u šaci pregršt malina.


Jel to greshka ili namera?
"Niste svesna bića, niti istinski postojite
sve dok niste voljni da rizikujete čak i zdrav razum
u ime svog postojanja
."
-F. Herbert

Re: Treci deo

#8
Potnia Theron wrote:Ma ne obracaj paznju na nestrpljivu publiku, samo radi kako ti mislish da je najbolje :D


Btw, primetila sam jednu "nedoslednost" u tekstu: naime, u jednoj rechenici kazesh
Tau Elohael wrote:Na mjestu stotinjak metara odatle, tamo gdje se stabla počinju zbližavati i činiti pravu šumu, pored nečega što bi mogao biti grm kupine, Frančesko ugleda jednostavno odjevenog muškarca.


Dok, malo nize u tekstu stoji:
Tau Elohael wrote:Djevojka ga je samo pomno posmatrala, ne izgovarajući ni riječ, držeći u šaci pregršt malina.


Jel to greshka ili namera?


Pa.... mozda zvuci sasavo, no nije sasvim slucajno... naime njemu se iz daljine ucinilo da bi mogla biti kupina, kao sto mu se ucinilo i da je musko... a onda se ispostavi nit' je musko nit' su kupine :lol: Nista posebno...
Every man and every woman is a star.

Re: Treci deo

#9
Excellent! Veoma mi se sviđa. No, trenutno nemam vremena niti strpljenja za malo opširniji komentar koji u budućnosti slijedi.
Fear is failure, and the forerunner of failure.

If Power asks why, then is Power weakness.

Re: Treci deo

#10
Juhu? Oteglo se to nešto? :?
'Many that live deserve death. And some that die deserve life. Can you give it to them? Then do not be too eager to deal out death in judgement. For even the very wise cannot see all ends.'

Re: Treci deo

#11
Rua wrote:Juhu? Oteglo se to nešto? :?


Uh, da, u pravu si... moram finalizirati ovaj cetvrti dio i postaviti... bice u narednih sedam dana! Hvala na podsjecanju, treba mene ponekad malo bicem osinuti :grana:
Every man and every woman is a star.