Peti deo

#1
13.
Radovi na crkvici primakli su se kraju. Pažljivo, radnici su razvrstavali posljednje komade crijepa kojima će okruniti krov. Toma i Frančesko zadovoljnih izraza lica stajahu ispred sada obnovljenog ulaza u hram. Znali su da im nije preostao više od jednog dana posla.
„Tvoja crkvica će do kraja dana biti sasvim obnovljena“, reče Toma. „A ti?“
Frančesko bi iznenađen pitanjem i nije znao šta odgovoriti.
„Ne razumijem“, odvrati.
Toma ga pogleda svojim karakterističnim dubokim pogledom.
„Radovi na crkvici su uskoro završeni... da li su završeni i tvoji radovi na samom sebi?“
Sve dileme oko cijelog poduhvata, još od onog trenutka kada je prvog dana uzjahao konja i krenuo put crkvice ne bi li se sreo sa Tomom, vratiše se Frančesku poput sjećanja na kakav neugodan, a zaboravljen san. Zaista, šta sad, kad crkvica bude konačno gotova?
Toma mu prijateljski i lagano spusti ruku na rame i pozva ga da sjednu u hlad obližnjeg drveta.
„Nismo do sada pričali o duhovnom iskustvu koje si mi opisao a koje te nagnalo da mi se obratiš“, reče Toma, „i sada bih želio da ti kažem nešto o tome šta ti se dogodilo, i o vratnicama koje su ti se otvorile, ali ih ti još uvijek jasno ne vidiš...“
Frančesko osjeti da mu se u stomaku opet pokreće ona nevidljiva zmija kao i onomad pri susretu sa gubavcem, i nešto poput laganog vala panike poče mu plaviti grudi. Znao je, šta god da je to bilo što je Toma htio reći, bilo je to nešto za njega jako važno, što mora čuti.
„Mi nismo ovo tijelo“, poče pričati Toma, „i svijet čula je samo svijet privida... nije to nepostojeći svijet, niti želim reći da ovoga nema...“
Toma dohvati obližnju sasušenu granu i baci je u dalj, tako da ona odskoči nekoliko puta i pri poslednjem udaru o tle podiže mali oblak prašine.
„Sve ovo postoji... samo sam rekao da je to svijet privida, stvari nisu onako kako našim čulima izgledaju da jesu“, nastavi Toma. „Kao što svako drvo i svaka biljka ima korjen, tako i naša čula imaju korjen, a taj korjen je ono što zovemo 'ja'... i mi vjerujemo da je to 'ja' nešto stvarno, baš poput one grane, ili onog kamena... ali ako nema 'ja', ko onda čuje, ko vidi, ko osjeća požudu i strast, ko je taj koji misli? U suštini ništa osim Boga ne postoji, i sva čula, i sve što vidimo, čujemo, osjećamo i mislimo, samo su dešavanja u jednom velikom, beskonačnom božanskom biću... mi smo, kao što je Učitelj rekao za sebe, sav put, sva istina i sav život... jedini put kojim Bog može voljeti i spoznati i živjeti samog sebe... ne postoji 'ja' do Boga...“
Frančesko osjeti da mu se oči pune suzama. Snažna osjećanja kojima nije znao ime ispuniše mu tijelo.
„Nagnan unutarnjom patnjom, a patnja je uvijek blagoslov, ti si tog dana u ovoj crkvici direktno iskusio istinsku prirodu ovog svijeta, a to je tvoja istinska priroda, jer ti si sve... i ništa... istovremeno“.
Suze sada počeše slobodno teći niz Frančeskove obraze, a iz grudi mu se ote smijeh olakšanja. Zmije u stomaku više nije bilo. Po prvi put u životu sjedio je ispred nekoga ko ga je savršeno dobro razumio. On osjeti neopisivu ljubav i uz smijeh oslobođenog čovjeka, Frančesko pade Tomi u zagrljaj. Znao je da od tog dana više nikada ništa neće biti isto.

14.
Kada je i poslednji crijep postavljen na krov crkvice, a radnici uklonili skele i alatke, Frančesku se učini da je sada znao šta je želio postići ovom gradnjom. Htio je na neki način saopštiti, pokazati, iznijeti u svijet promjenu koja se u njemu dogodila, i nesvjesno je to želio postići nekim fizičkim radom, ne bi li to neko vidio i, možda, shvatio. Međutim, sve što mu je bilo potrebno, a sada mu je to bilo savršeno jasno, jeste da uživo sretne nekoga ko će uistinu razumjeti šta mu se desilo, i sa kime će u potpunom saglasju moći podijeliti svoje iskustvo. Nakon razgovora sa Tomom i posljednja trunka tjeskobe iščezla mu je iz grudi. Čudna sudbina ga je, bio je sad svjestan, nagnala da onog dana zajaše ka šumi.
Zagledan u lijepu, obnovljenu crkvicu bio je zadovoljan, ali ona mu sada u suštini više ništa nije značila. On se prisjeti jedne Tomine izreke tokom gradnje: kamen kojim mi gradimo su ljudi. Frančesko se baš tako i osjećao, kao posljednji element tek obnovljene građevine. Bio je na jedan prijatan način ravnodušan.
Šeretski nasmiješen, pogledom koji nije odavao sumnju da je sasvim dobro razumio šta se sa Frančeskom dešava, priđe mu Toma.
„Da, gradnja je sada završena“, reče. „Ovdje...“ I položi prst na Frančeskove grudi. Frančesko se nasmija. Bio je siguran da u životu nije nikad imao boljeg prijatelja, a da ga je kraće poznavao.
„Ipak“, nastavi Toma, „ne možemo otići a da ovaj hram ne posvetimo“.
Još tokom radova na crkvici Frančesko se nije mogao oteti utisku da su mu Toma i radnici više djelovali kao kakav monaški red ili svećenici, iako su se oni samo nazivali zidarima i klesarima. On se prisjeti njihovih redovnih zajedničkih večernjih molitvi i zaziva arhanđelu Mihailu.
„Dobro“, reče on i prateći Tomu uđe u crkvu.
Neki od radnika već su postavili skromni laneni prekrivač preko oltara i povrh njega stavili jednostavan drveni pehar s vinom i tanjir sa kruhom.
„Meditirajmo na sjajnu svjetlost Sunca, neka On koji je sva svjetlost nadahne naše umove i načini ih jednim sa Njim, zauvijek“, molio je Toma. „Mi se molimo Tebi, o vječni Oče svih ljudi i stvoritelju svih bića, da pošalješ zrak Tvog blaženstva, koji je svjetlo iznad sveg svjetla i duh iznad svih duhova, na ove darove i obličja kruha i vina, da mi koji ih primamo u skladu sa istinama Tvoje vječne istine možemo u potpunosti učestvovati u nebeskoj gozbi Tvog života i duha koji ispunjava sav prostor i prevazilazi svo vrijeme, tako da u učenju ove svete misterije možemo naslutiti ukus našeg vječnog boravišta u Tvojim nebeskim stanovima, zauvijek i uvijek...“
Tiho, horski, ostali radnici, ili monasi, ponoviše: „A ovo, o Oče vječne istine, mi tražimo u ime svih svetih anđela i izaslanika svjetla koje si Ti, svemoćni vladaru svih bića, poslao nama još od početka vremena. Amen.“
Frančesko nikada ranije nije čuo ovakve molitve, i nije bilo nikakve sumnje da se radilo o obredu sasvim drugačijem od onog kojeg je tako dobro znao od rimskih svećenika. To u njemu probudi određenu vrst bojazni i sumnje: iako će proći još desetak godina do uspostave Svete inkvizicije, riječ „hereza“ sa strahom je silazila sa usana kršćanskog svijeta. Jedino što ga je držalo i davalo mu vjeru i povjerenje bila je beskrajna ljubav koju je počeo osjećati prema Tomi. Ako ovo i jeste heretički obred, mislio je, moli ga čovjek koji zaista razumije šta se dogodilo u njegovoj nutrini. I koji, vjerovatno, mislio je, razumije šta se dešava u svačijoj nutrini. Zagledan u Tomine oči, koje su počivale na darovima, Frančesko osjeti da oblaci sumnje sami napuštaju njegov um. On se pridruži ostalim zidarima-monasima u pojanju „Amen“ i bi siguran da će od Tome moći naučiti još mnogo toga...
„Mi se molimo Tebi najveći gospode da nas blagosloviš u ovoj vječnoj žrtvi Tvojom svjesnošću i divljenjem, da probudiš u nama savršeno ostvarenje Tvog potpunog prisustva ovom našom ponudom božanskog Bića u ovom kruhu koji je mističko tijelo tvoje darežljivosti i supstance, koje sada leži na tronu ove čiste plitice, i u ovom vinu koje je mistička krv tvoje suštine i života, koja sad počiva unutar ovog čistog pehara. I ovim će sva stvorenja sada učestvovati u žrtvi Tvoje sopstvene misterije i prisustva, ko k Tebi u svjetlosti Tvojih eona, i ko s Tobom u svjetlosti Tvojih demona, i ko u Tebi u svjetlosti Tvojih sizigija, i ko od Tebe u svjetlosti Tvojih arhona, budi prisutan kao vječni prvosveštenik hrama svih anđela i ljudi, zauvijek i uvijek, u duhovnoj gnostičkoj zajednici svjetova bez kraja“, nastavi Toma molitve, i ponudi pričest prisutnima.
Nakon što iz Tominih ruku primi komad kruha, i pehar iz kog otpi gutljaj vina, što rimski svećenici nikad nisu radili, Frančesko pomisli da je možda prvi put u životu naišao na nekoga ko bi mogao biti njegov istinski učitelj mudrosti života.
„O Ti koji sakupljaš čestice svjetlosti sa mora zaboravljivosti, podari da mi koji smo postali jedno sa Tobom u suštini i supstanci možemo disati Tvoju vječnu istinu u punoći božanstva izvan sfera ograničenosti, jer u ovom bezvremenom trenutku mi istinski uviđamo naše sudjelovanje u Tvojoj misteriji, tako da dok postojimo u simbolima tijela mi smo potpunije izvan ovog područja ograničenja i mi jedino nesavršenstvom opažamo sebe unutar tih ograničenosti, jer smo u punoći Tvog savršenstva mi izvan svih ograničenja i sjedinjeni smo s Tobom zauvijek“.
U sebi, tiho, Frančesko se nasmija, shvaćajući očiglednost istine ove Tomine postpričesne molitve.
„A sad braćo, raziđimo se i sakupljajmo čestice svjetlosti sa mora zaboravljivosti“, reče Toma, i uz srdačne pozdrave i zagrljaje oni se pozdraviše, oprostiše i raziđoše svojim domovima.
Every man and every woman is a star.